Renata Sabljak zaštitno je lice i glas mjuzikla. Višestruka je dobitnica Nagrade hrvatskog glumišta, nositeljica odličja Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića i dobitnica brojnih drugih nagrada i priznanja. U ponedjeljak, 29. prosinca u Dvorani Lisinski izvest će kultne songove iz poznatih domaćih i svjetskih mjuzikala.

Da, debitirala sam 2002. godine u Komediji, dok sam još bila na polovici studija glume. Ne znam vam reći točan broj predstava u kojima sam igrala… Bilo ih je doista mnogo, od onih naoko zatajnih do glavnih uloga, koje su se protezale kroz dramski i glazbeni repertoar Kazališta.

 

Proces pripreme u mom slučaju doista je netipičan, jer se kod mene nikad nije radilo o nekim idealnim uvjetima za rad. Znala sam istodobno raditi dramsku i glazbenu predstavu u matičnom kazalištu, igrati tekuće predstave (a znalo ih je biti i preko trideset kroz mjesečni repertoar) i usporedno s tim stvarati predstavu za drugo kazalište ili Dubrovačke ljetne igre, uz snimanje poneke radio-drame ili posuđivanje glasa za crtiće, serijala ili velike blockbustere.

 

Uz dobru organizaciju vremena mnogo se toga stiže, međutim veliki sustavi su tromi i neprilagodljivi pojedincima koji streme prema višem cilju, izvrsnosti i boljoj i učinkovitijoj strukturi. Često sam znala stvarati uloge kroz kaotičnost u okruženju, uz časne izuzetke, naravno, a to su moji najbliži suradnici koji se mogu nabrojati na prste jedne ruke.

Potpuna svijest o važnosti fizičke kondicije uslijedila je nakon predstave Mamma mia, u kojoj sam samostalno odglumila i otpjevala 250 predstava u naslovnoj ulozi Donne Sheridan, dok su se kolege mijenjali u ulogama i igrali svaku drugu predstavu. Nikad u životu nisam otkazala predstavu i nadam se da ni da neću jer sam postala vjerna sebi i svojoj vlastitoj disciplini kroz vježbanje.

Čovjek nije stroj, bića smo koja uz fizičke, imaju i svoje emotivne i mentalne potrebe koje treba znati uskladiti i zadovoljiti jer njihovo zanemarivanje često dovodi do osobnog disbalansa u kojem je stvaranje moguće, ali smatram da nije potpuno. Ravnoteža i vlastita disciplina vode kreativnoj slobodi i svatko nosi vlastitu odgovornost u osobnom djelovanju kroz rad i kreaciju. To se, naravno, reflektira i u kolektivu.

Kako pamtite neku predstavu kad, kako kažete, nerijetko više njih istodobno izvodite? Koliko dugo pamtite replike, pokrete ili brojeve koje više ne izvodite?

Zato je važna edukacija. Ako glumac treba ulagati u sebe da bi mogao raditi na duge staze, a da pritom ne pregori, onda glumac u mjuziklu to isto treba višestruko raditi. Često tu povlačim paralelu sa sportašima zbog fizičke discipline, emocionalne jasnoće i mentalne snage. A uloge uvijek nosimo u sebi i sa sobom.

Svaka suradnja koja promiče važnost kulture u našem glavnom gradu je važna. Koliko je važna nezavisna scena, toliko je važan i institucionalni red i autoritet jer ne možemo stvoriti zdravo nasljeđe bez svijesti o tome.

Ta suradnja započela je praizvedbom Gubec-bega. Kazalište Komedija i Dvorana Lisinski imali su sreću da pišu važnu stranicu kulturne povijesti samo zato što se tadašnji ravnatelj drame HNK, s kojim su autori dogovarali suradnju, uplašio reakcije zaposlenika i publike pri spomenu rock-opere. Kako članovi Komedije danas gledaju na taj veliki projekt?

Rock-opera Gubec-beg premijerno je izvedena 5. ožujka 1975. godine, dakle dvije godine prije mog rođenja, i imala je više od 200 izvedbi u Lisinskom. Osobno ne mogu svjedočiti o tome kako je stvarana predstava i kakva je bila suradnja, no kao što ste i sami rekli, nesumnjivo se radi o izuzetno važnom djelu koje je doista ostavilo traga u hrvatskoj kulturnoj povijesti.

Ne znam da li bih znala navesti sve naše suradnje, ali osim spomenute rock-opere, znam da su u Lisinskom bili izvođeni Jadnici, Crna kraljica, Jesus Christ Superstar, produkcija iz 2000. godine, i Kosa. I sama sam nastupala u koncertnoj verziji rock-opere Jesus Christ Superstar, koja je bila dio Off ciklusa Zagrebačke filharmonije, izvedena 2. ožujka 2018., a i dalje nastupam u mjuziklu Ljepotica i Zvijer.

Spominjete Ljepoticu i Zvijer, koja je premijerno izvedena prije tri godine. Mjuzikl ovih dana igra otprilike 60. izvedbu (skoro sve su rasprodane!). Koliko se razlikuju pripreme i samo igranje predstave na pozornici Lisinskog u odnosu na matičnu kuću Komediju? Zahtijeva li to mnogo prilagodbe, možda nekad i improvizacije? 

Ovisi o tome što smatrate improvizacijom. Ako govorimo o improvizacijama na sceni – mjuzikl kao forma teško podnosi improvizacije jer ima svoje zakonitosti, glazbenu podlogu koja zadaje okvire i dramski tekst koji se u određenim trenucima i matematički rješava da bi se postigao dojam spontanosti i uigranosti. A kad tome dodamo i koreografiju, te matematičke zakonitosti mijenjaju se u percepciji kroz veličinu prostora. Kako sam imala čast jedno razdoblje u Lisinskom istodobno igrati čak dvije glavne uloge, Ljepoticu (Belle) i Gospođu Kamilicu (Mrs. Potts), prošla sam tu scenu uzduž i poprijeko. Ako se predstava radi za prostor određenih gabarita, onda njezino prenošenje u taj drugi prostor treba poštivati zakone veličine scene rađene za tu predstavu. Ljepotica je rađena za scenu Lisinskog i ona tako i funkcionira. Kada bi se prenosila na scenu našeg matičnog kazališta, sigurno bi se trebale učiniti određene prostorne i scenografske preinake jer je ta scena manjih gabarita.

 

Pripremamo više programa za 29. prosinca, između ostalog, središnji koncert 50 godina prijateljstva – Praznik mjuzikla. Naš će ansambl, uz scenarista i redatelja Damira Lončara te pod ravnanjem Krešimira Batinića, izvesti brojeve iz domaćih i svjetskih mjuzikala koje je Komedija igrala u Dvorani Lisinski. Mene osobno najviše veseli kad sam na koncertu u mogućnosti prenijeti nešto što publika može ponijeti sa sobom i nakon koncerta to implementirati u svakodnevnicu kroz vlastito iskustvo slušanja. Da ponesu nešto što ih dotakne i što mogu prepoznati u svojem vlastitom biću. I svaka vokalno-glazbena forma koja se izvodi, za mene je izazov koji se kroz igru u instrumentalno-vokalnoj interpretaciji zrcali u biću slušatelja.

Volim Zagrebačku filharmoniju i njihove klasične koncerte i kao posjetitelja me krijepe i daju mi iskustvo onog nečeg o čemu sam govorila u prethodnom odgovoru. A imala sam i čast sudjelovati u Off ciklusu Zagrebačke filharmonije i na poziv maestra Stjepana Vugera izvoditi i klasičniji repertoar. Dana 8. svibnja iduće godine također ću sudjelovati u tom ciklusu na koncertu Večer uz filmsku glazbu kojim će ravnati maestro Davor Kelić.

 

Svatko je kovač svoje sreće. Imam opsežan odgovor koji ne bi stao u ovaj intervju jer je pitanje kompleksno pa ću reći samo da mi nismo Hollywood, nego malo tržište koje vrlo često nema osnovnu produkcijsku podršku i spremnost na projekte koji zahtijevaju ovakve kvalitete kod svih sudionika. Kod nas izostaje spremnost na neizvjesnost ulaganja. Za to je potreban veliki novac i zato sam zahvalna svojem profesoru pjevanja, pokojnom Mladenu Häusleru, koji mi je rekao da je umjetnost skupa, a bogatstvo ponekad ne leži samo u novcu.

Na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti predajete kolegij Glazbeniizraz. Razlikuju li se mlađi naraštaji glumaca od starijih i mijenjaju li se glumačke i pjevačke tehnike kroz godine?

Docentica sam na Akademiji dramske umjetnosti, a kolega Stjepan Vuger je nositelj kolegija. Tijekom sedam godina predavanja, uočila sam da je svim studentima prve i druge godine potrebna svijest o glasu, disanju, tijelu… Sve ono što sam ja željela imati u pedagoškom smislu, a nisam imala jer se dugo smatralo da izvrstan dramski glumac ne može istodobno biti i izvrstan pjevač te da mjuzikl spada u nižu izvedbenu nišu. Taj stav mogao je zastupati samo onaj tko ima predodžbu, ali ne i iskustvo zahtjevnosti tog žanra. Naravno, pritom to proizlazi iz gore spomenutog našeg malog tržišta za tu formu.

 

Na našem kolegiju ponajprije pokušavamo postaviti mlade glumce na zdrave temelje jer bez toga ne mogu graditi velike tvorevine. Mjuzikl tu dolazi tek kao posljedica znanja, baratanja zanatom i vještinama, a profilirati se u mjuzikl pitanje je vlastitog izbora i afiniteta glumca. Važno je što više ljudi koji se školuju dovesti na razinu na kojoj su u stanju imati taj izbor.

Danas se zabavni sadržaji konzumiraju na ulici i sve je dostupno na nekoliko klikova. Utječe li to na budućnost kazališta i mjuzikala?

Moje osobno vjerovanje jest da je kazalište nezamjenjivo. Isto kao i koncerti uživo. Volim i inovacije i tehnološki napredak koji se kreće munjevitom brzinom, ali on ne donosi nužno i napredak u ljudskoj potrebi za izravnom socijalnom komunikacijom. U svemu je dragocjena ravnoteža, pa tako i u svijesti da se toplina ljudskog srca ne može zamijeniti savršenom tehnologijom.

Smatram da će se dogoditi posve suprotno od mogućeg očekivanog ishoda: da će se povećavanjem uporabe umjetne inteligencije povećavati i potreba za ljudskom empatijom i socijalnim kontaktom koji je već sada naveliko ugrožen. Zato i imamo toliko mladih ljudi u velikim problemima. Bilo je toga i prije, ali sve više eskalira.

Kazalište nas vraća čovjeku. Kazalište nas usporava u ovom brzom vremenu i vraća u trenutak. Vraća nas korijenima. Kazalište je život, daje i vraća život. Kazalište je neprocjenjiv i neponovljiv trenutak u vremenu.

Priprema li Komedija u skoroj budućnosti neku veliku produkciju svjetskog ili domaćeg naslova? Imate li Vi privatno neku posebnu želju, mjuzikl u kojem biste jako voljeli igrati ili ga gledati?

Prema mojim saznanjima, u idućoj sezoni bi se trebao postaviti mjuzikl Redovnice nastupaju. Moja želja je više usmjerena prema edukaciji mladih, kako bi se postavila jasnija mjerila u umjetničkom i produkcijskom smislu. Najgore je kad prodavači magle, u bilo kojem segmentu, uz pomoć potkupljivih medija stvaraju lažnu sliku vrijednosti pa ona postaju mjerila.

Oni koji znaju, najčešće šute, jer se ne žele boriti protiv te pošasti i nemani. Mogu samo uspravno stajati među uraganima neznanja i svojim bivanjem sijati sjeme.