Događanja

PASCAL ROPHÉ, dirigent
CHRISTIAN SCHMITT, orgulje

 

Joseph Jongen: Symphonie concertante za orgulje i orkestar, op. 81
Krsto Odak: Simfonija Jadrana

 

Uz šefa dirigenta, maestra Pascala Rophéa, sezonu Simfonijskog orkestra HRT-a zatvara Christian Schmitt, jedan od najtraženijih orguljaša međunarodne koncertne scene. Nastupao je s vodećim svjetskim orkestrima i dirigentima, među ostalim s Berlinskom filharmonijom pod ravnanjem Sir Simona Rattlea, Državnom kapelom Berlin i Danielom Barenboimom, Orkestrom Philadelphia i Paavom Järvijem te Češkom filharmonijom pod ravnanjem Jakuba Hrůše. Gostovao je na Salzburškom festivalu, BBC Promsu te u prestižnim dvoranama kao što su Carnegie Hall u New Yorku, Elbphilharmonie u Hamburgu, Konzerthaus u Berlinu, Musikverein u Beču, te Gewandhaus u Leipzigu.

 

Monumentalne orgulje Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, treće po veličini u Hrvatskoj, zazvučat će u Koncertantnoj simfoniji belgijskog orguljaša i skladatelja Josepha Jongena. Djelo iz 1926., koje je skladatelj zbog brojnih peripetija na putu do praizvedbe nazivao „nesretnim“, danas se smatra jednim od najvažnijih ostvarenja 20. stoljeća za orgulje i orkestar. Orgulje tu nisu tek solistički instrument, već svojevrsni „drugi orkestar”, kako je primijetio Jongenov prijatelj, violinist Eugène Ysaÿe, budući da se ravnopravno nadmeću i stapaju s bogatim orkestralnim zvukom. Djelo kulminira briljantnom Toccatom, virtuoznom glazbom u gotovo neprekidnom pokretu, koja od orguljaša zahtijeva iznimnu snagu, izdržljivost i bravuroznost.

 

Hrvatski skladatelj Krsto Odak svoju je prvu simfoniju skladao relativno kasno, prešavši 50. godinu života. Simfonija Jadrana, nastala 1940. godine, blistavi je glazbeni hommage skladateljevoj rodnoj Dalmaciji i pokušaj da u zvuku prikaže njezin krajolik, ljude i život. Četiri stavka, zapravo četiri simfonijske pjesme – Zemlja sunca, Otoci karijatida, Barkarola i oluja te Karneval – predstavljaju četiri posve različite slike Jadrana, od jutarnjeg sunca i mirnog mora do oluje i neobuzdanog plesnog završetka. Posebno mjesto zauzima hrvatski narodni melos, koji Odak ne koristi samo u obliku izravnih citata već ga vješto upliće u vlastiti glazbeni jezik. U završnom Karnevalu folklorni se motivi pretvaraju u furiozni splet plesova, iza kojega se krije i ironični odraz nemirnog vremena uoči Drugoga svjetskog rata. Izrazita melodičnost, polifona razrada i međusobna povezanost tema daju djelu čvrstu unutarnju povezanost, dok bogata primjena narodnog melosa, ponajprije dalmatinskog, te modalnih i pentatonskih nizova oblikuju jedno od najdojmljivijih ostvarenja Odakova opusa.